Странице

петак, 3. децембар 2010.

Parking Gerila

Situacija sa nedovoljnim brojem parking mesta u gradu je više nego frustrirajuća i svima bi trebalo da bude jasno da, ukoliko zgrada ima 70 stanova i 15,5 pozicija za parkiranje i to samo ukoliko prostor racionalno iskoristimo, nije moguće da svi mi koji u njoj stanujemo uspemo svaki dan da svoj automobil parkiramo na komfornoj udaljenosti. Od mesta na kome sam se se uveče parkirala direktno zavisi i u koliko sati ujutro treba da ustanem, te ako je to u susednoj ulici ili dve ulice od moje, ustajem pola sata ranije, a u nepovoljnim meteorološkim uslovima na to dodajem još deset minuta. Naravno, razumljivo je i logično da mi svi želimo da se parkiramo ispred svoje zgrade, naročito ako smo se upravo vratili iz megamarketa i kupili zalihe hrane i higijenskih sredstava da preživimo dva građanska rata. Razumni ljudi se pomire sa činjenicom da iznenađenje treba da predstavlja prazno mesto, a ne nedostatak istog.
Moj komšiluk me neodoljivo podseća na Neighbourhood Watch Area, ali kad su u pitanju parking mesta. Dokone komšije imaju strateški sistem praćenja, koji se odvija u stilu: Kada sam loše sreće parkiram vozilo pored puta na za to nepredviđeno mesto, uđem u stan, sedim pored prozora, osluškujem i nestrpljivo očekujem zvuk otvaranja vrata (oni sa istančanim sluhom i na nižim spratovima čak detektuju i okretanje ključa), čekam u niskom startu sa ključevima u ruci dok ne čujem zvuk motora, ulećem u automobil i zatim parkiram na željeno mesto.Takozvana Džek Pot mesta su rezervisana za najupornije sa urođenim senzorima i viškom slobodnog vremena.
Stižem večeras ispred zgrade i ugledam prazno mesto, prvo pogledam levo pa desno, za slučaj da neki komšija presretač ne izleti pod točkove. Uverena da ne vreba nikakva opasnost, polako i nonšarlantno se uparkiram. S obzirom da u svojim kolima pušim (to dušmani nisu zakonski regulisali), otvoren mi je prozor te sa  neidentifikovane udaljenosti, sa prozora koji je u tom trenutku izvan mog vidokruga, čujem ženski glas za oktavu viši od primerenog:
Ne možete tu da se parkirate!
Lepo sam raspoložena, u post-PMS fazi, te ljubazno upitah: Izvinjavam se, da li meni govorite?
Da! Ne možete tu da se parkirate. Ja ceo dan hoću tu da se parkiram i sad ste vi došli i parkirali se. To je naše mesto.
Hmmm. Pomislih da mi je ona jedna rakija koju sam popila pola sata pre toga udarila na uši.
Očekivala bih objašnjenje tipa: Tu je pukla cev i dolaze radnici da je zamene pa mesto mora da bude slobodno, ili, dolazi dostavno vozilo sa lekovima za moju bolesnu tetku, ili čak, planiram da izvršim samoubistvo pa da vam ne ulubim karoseriju. Ovo poslednje računajući na humanost i komšijsku solidarnost. Ali ne. Dobro sam čula jer je isfrustrirana ženska kreacija izgovorila tu rečenicu nekoliko puta, kao da je uvežbavala ceo dan čekajući nečiji pokušaj da se parkira na „njihovo mesto“.
To mi je zazvučalo isto kao: E ne možete da uđete u lift na petom spratu jer ja ceo dan planiram da uđem na mom trećem i želim da se vozim u praznom liftu.
Elem, ja se zaista izvinjavam, ali ako možete u tom slučaju da mi pomognete da se nekako parkiram ispred svog stana na petom spratu, jer ceo život maštam o tome.
Kao odgovor sam dobila nekoliko povezanih „C“ i „ma nosi se u“, što bi Homer Simson rekao, something something. Dok sam izašla iz auta da vidim s kim sam imala čast da razmenim nekoliko reči u ovo sumorno veče, ona je već ušla u stan, verovatno da se maši bejzbol palice i fizički se obračuna sa mojim automobilom.
Nisam zaista čula gde treba da se nosim, ali ako ljubaznu komšinicu sretnem ovih dana u ulazu i prepoznam njen umilni glasić, pitaću je. Gde god me to poslala, iskreno se nadam da je blizu, pa da mogu i peške. 

Нема коментара:

Постави коментар