Странице

среда, 22. децембар 2010.

Optička iluzija života


Život i svet oko nas sastavljen je od niza različitih optičkih iluzija. Znate ono kad gledate u sliku i sve vam na početku izgleda zamućeno i nejasno, a onda odjednom vizija kao da sama iskoči odnekud i svaki sledeći put kad pogledate odmah je jasno vidite. Ma koliko se trudili da kasnije vidite nešto drugo i raskrinkate onu već ustanovljenu, shvatite da je to nemoguće. Slika stoji prkosno ispred vas i proces stvaranja ne možete da doživite iznova i drugačije. Možete samo da stvorite novu sliku iz potpuno nove optičke iluzije. Neki veoma brzo vide jasnu sliku, a neki gledaju u spoj tačkica, kružića i oblika minutima i satima i ne uspevaju da je dočaraju. Neki je ne stvore ni za ovaj jedan ceo dan koji nazivamo život. 

Sve optičke iluzije po sličnosti ili različitosti, zavisi kako ko posmatra, dele se na određeni broj grupa. Svaki sledeći put kada vidite neku optičku iluziju trebalo bi da odmah zaključite kojoj grupi pripada i lako je svrstate u već postojeću, kojoj po svojim karakteristikama i pripada.  
Evo na primer, kad god vidim Jelenu Karleušu znam da će iz nje da izađe krešteći kvazi falset sa efektima cijukanja, prožet efektom vrištanja kroz megafon, u prvoj polovini „pesme“, pa drugu polovinu nema potrebe ni da dočekujem. Ona pripada optičkoj iluziji „Pevačica“, jer kad gledate u sliku vidite je kako drži mikrofon sa bendom ili živopisnom turbo scenografijom u pozadini, ali kad je povežete sa pređašnjim iskustvom i sa slikom koja vam se ukazala u prošlosti, znate šta da očekujete i sigurni ste da nećete čuti pevanje.
Što više životnog iskustva imate, to su ređa pojavljivanja novih i nepoznatih optičkih iluzija i malo je novih izazova koji podstiču moždane ćelije na otkrivanje nekakve slike, a još ređe dobre slike. Sa druge strane, neretko se dešava da stvorite neku svoju sliku koju ste želeli i zamislili u glavi pa se sve to projektovalo na stvarnost i navelo vas na pogrešne zaključke. U trenutku kada počinjete da shvatate da je slika u vašoj glavi potpuno suprotna realnoj situaciji, nastaje dilema da li da nastavite da uživate u kreaciji sopstvenog uma, ili da razbijete iluziju, i raspršite sve svoje snove i nadanja vezana za sliku u kojoj ste određeno vreme uživali. Neko to radi tendenciozno, pa ceo život provede plivajući u sopstvenoj imaginaciji, ubeđujući sebe konstantno da je to baš to jezero u kome se osećaju kao riba u vodi. Svima koji gledaju sa strane sve izgleda idealno, ali te osobe uglavnom pate od žestokog oblika takozvane blamofobije i najvažnije im je šta će reći tašta, svastika, šogor, komšija, Pera, Đoka i naravno kasirka u najbližoj prodavnici. Postoje i oni koji u svojoj uvek vide tuđu sliku kojoj se potajno dive, ali ne žele to da priznaju niti pokažu, ni sebi, a naročito ne drugima. To su oni koji nemaju petlju da pokušaju da stvore svoju sliku, a petlja podrazumeva samo malo odvažnosti i onog drugog (neukusno bi bilo da sada nazovem pravim imenom te važne delove muškog reproduktivnog sistema). Te individue impresije o tuđoj slici obično podele sa sobom ili bližnjima, a neretko i sa širokim narodnim masama:
Ja mogu da imam i bolju sliku od te samo nemam vremena, uslova, sreće, Bog me ne voli, horoskop mi je katastrofalan, nisam nikome titrala/titrao gore nepomenute, ali u zagradama definisane, i slično. Uvek postoji bezbroj razloga i izgovora, a nikada priznanje da je ta tuđa slika dobra, niti pohvala za trud koji je u stvaranje te tuđe slike uložen.
Retki su trenuci kada dve ili više osoba koje u nekoliko istih optičkih iluzija vide istu sliku, a da su im se pritom u životu i putevi ukrstili i zato je veoma važno da te osobe shvate da će im zajednički trenuci uvek predstavljati vredne uspomene i da iz tog razloga treba da se trude da ih što više imaju.
Kod tog definisanja i stvaranja sopstvene slike česta pojava, pored blamofobije je i strah od greške, obaveza, rizika i drugih stresonosnih faktora, te se mnogi rukovode tezom da je bolje ništa ne raditi, jer tako se ne može ni pogrešiti.
Ipak, koliko god sopstvenih ili tuđih lepih i realnih slika ili iluzija imali ili priželjkivali, sigurna sam da kada bi ih oduvao neki kosmički vetar, svi bismo mi trčali samo za svojima.   
Kažu da kada umiremo, slike iz života nam se brzo smenjuju pred očima, tako da šta nam je drugo činiti, nego da se potrudimo da kada dođe taj trenutak, imamo što više slika da pregledamo.

Нема коментара:

Постави коментар