Странице

понедељак, 20. јун 2011.

No, No, No


Primećujem da je već dva dana Amy Winehouse predmet sprdnje i glavna tema čaršijskih raspredanja, viceva, doskočica i ostalih humorističkih formi, ali i inspiracija za ozbiljne mini psiho studije i filozofska viđenja njenog života, rada i samog skandala na Kalemegdanu.
Niti sam neki fan dotične, niti sam joj rod, niti me nešto vuklo da odem na taj koncert, bez obzira što smatram da su njene glasovne mogućnosti izuzetne i da je retko talentovana pevačica, ali ipak me neka tugica uhvatila kada sam videla snimak na kome pada sa zidića u sedećem položaju i baljezga nešto, dok veseli orkestar u pozadini daje sve od sebe da se sa bine tom prilikom začuje bar neka milozvučna melodija.
Kad se svojevremeno pojavio onaj klip sa pijanim Rusom koji jedva stoji na nogama pod zabrinjavajućim uglom i uleće u kadar pet puta sa „blatnom maskom“, bilo mi je mnogo smešno, a ovo, ovo mi nekako nije smešno. Oni koji su se, bar u okvirima svojih afiniteta, kapaciteta i mogućnosti, nekada „razvalili“ toliko da je na skali od 1 do Amy (koja uzmimo da predstavlja 100) razvaljivanje dostiglo 50 podeok, znaju kako to izgleda i koliko smo sposobni u tom trenutku da budemo svoji, ili nekome zanimljivi. Zamislite samo da u tom stanju treba da zavežete pertlu, a ne da otpevate nekoliko pesama na trideset pet stepeni u nekom tamo gradu i zemlji za koju ste trezni možda nekada i čuli.
Žena ima ozbiljan problem i nije jedina javna ličnost koja ima ozbiljan problem. Evidentno je da nije jedna od onih netalentovanih koje, meni još uvek neobjašnjivom magijom, uspevaju da budu slušane i gledane i što je najgore, uspevaju da unovče taj svoj zamišljeni talenat i muzičko umeće. Ne mogu ni da je posmatram kao ekstravagantnu umetnicu, jednu od onih koje, kada bi izašle samo da prdnu na stejdžu, masa bi to shvatila kao ekscentričnu tvorevinu njihovog brilijantnog nadahnuća i dočekala ih sa ovacijama.
Ne znam kako bih se osećala da odem na koncert mog omiljenog benda, a da doživim da ne odsviraju ni jedan ton i ne otpevaju ni jednu pesmu. Ne mogu ni da zamislim, jer koncerti mojih omiljenih bendova su nešto što sanjam danima pre, nešto što uzburka sva moja čula za vreme i nešto što me ispunjava emocijama i lepim uspomenama danima, a nekada i godinama posle. Zato ne znam kako bih reagovala i doživela ovaj koncert Amy Winehouse da sam otišla tamo u očekivanju onoga što bi pravi koncert istinskom fanu trebao da pruži. Definitivno, danas u Srbiji ne zavidim fanovima Amy Winehouse, ali isto tako mislim da ne treba da se ljute na nju, kao što se ja nisam ljutila na Peperse kada sam po onoj kiši jedva izašla iz njive nadomak Inđije i kada sam do toplog doma putovala šest sati. Dobro, ova dva koncerta baš ne mogu da se porede, jer, ako ništa, ovaj u kukuruzima je bio savršeno odsviran i otpevan, a to što su organizatori običnoj raji ceo spektakl marketinški uobličili kao koncert RHCP, a ne festival na kome učestvuje više bendova, pa su ljudi očekivali mnogo dužu svirku prožetu pokojim pozdravom na smešnom srpskom jeziku ili komplimentom na račun lepote naše zemlje, hrane i devojaka.
Sve je stvar organizacije i u Amy-nom slučaju, kao i u mnogim drugim slučajevima kada je publika nezadovoljna.
Pravo pitanje je: Kako su joj dozvolili da uopšte izađe na stejdž i „održi“ koncert?
Verovatno je organizatorima već unapred bila komplikovana i neisplativa činjenica da pri otkazivanju svirke moraju da vrate pare od prodatih karata, pa su odlučili da  je poture kakvu-takvu. I vuk sit i ovce na broju. A ovaca u publici koliko voliš. Ko ih šiša, oni kupili kartu, Amy se pojavila i zapevala, došao Moby, osvetlao obraz, pare se zaboravile i danas se pljuje samo po Amy.
Pa nije baš lepo. Bilo kako bilo.
They’d better try to make her go to rehab (again) as soon as possible. 

среда, 15. јун 2011.

F-book

Funbook, Fanbook, Foolsbook, Fatbook, Fartbook, Fuckbook: Sve to je društvena mreža naša nasušna, zvana Facebook - Knjiga lica. To je jedna živopisna knjiga u kojoj žive svi oni ljudi koje poznajemo, ili ne poznajemo, koje nikada nismo videli ili smo ih videli jednom, ili ih viđamo svaki dan, oni koje mnogo volimo i oni koje manje volimo, oni koje smo zavoleli baš zato što nam je facebook otkrio njihovu suštinu, ili njihovo postojanje i oni koje smo prestali da volimo, jer smo ih prerasli, ili smo se nakon rastanka godinama kretali u različitim pravcima i odrasli u nove, različite i nekompatibilne osobe.
U toj knjizi žive i svi oni koji imaju zajednički profil sa svojom lepšom/ružnijom polovinom, oni koji izjavljuju ljubav preko statusa, oni koji umesto svoje slike na profilu imaju sliku svog deteta, porno glumca, kuce, mace, vamp žene ili Haškog optuženika. Oni koji odbrojavaju dane do odlaska negde, ili do dolaska nekoga, a to znaju samo njihovi najbliži, dakle petnestak od petsto prijatelja, pa se ostali pitaju, ili ne pitaju. Oni koji lajkuju sve svoje, (to sam se uvek pitala zašto, valjda objaviš nešto na svom zidu zato što ti se to sviđa?) a i tuđe linkove. Oni koji se potrude da prokomentarišu sve zanimljivo i lepo, a i oni što sve redovno isprate, a nikada ne odaju svoje konstantno prisustvo. Oni koji "vise na fejsu" i oni koji su otvorili profil jer ih je neko nagovorio. Oni koji vam stalno gledaju profil i oni kojima vi stalno gledate profil, oni koji su članovi svih nebuloznih grupa i fanovi svih mogućih stranica, a kad im preporučite nešto kvalitetno, potpuno ignorišu vašu preporuku.
Tu su oni koji Facebook shvataju kao nešto intimno i imaju samo tri prijatelja koji mogu da vide njihove slike, oni koji imaju hiljadu prijatelja i isto toliko slika i u čijem albumu se sledeća slika od prethodne razlikuje samo po položaju ruke, ili pravcu u koji je pogled upućen. Oni koji se svim snagama trude da zaborave i sakriju prethodni deo života u kome su imali ružnu frizuru, ili drugačije društvo, pa kad ih neko označi na slici brže bolje skidaju svoje ime da ih "new and improved" prijatelji ne bi videli u nedoličnim situacijama.
Oni koji su duhoviti, ili pokušavaju to da budu i oni koji uopšte nisu duhoviti, oni koji imaju dubokoumne statuse i oni koji u statusima prete da će izbrisati sve prijatelje koji budu uradili ovo ili ono, ili stavili neodgovarajući sadržaj na svoj, ili njihov zid. Oni koji brišu profile, pa se ponovo vraćaju, pa vam se broj prijatelja iz dana u dan smanjuje za dva i povećava za tri.  
Kako god koristili tu knjigu u kojoj žive naši prijatelji, kolege, rođaci i poznanici, činjenica je da svako ima pravo da je koristi na način na koji njemu najviše odgovara. Iz mog iskustva, ponašanje ljudi na Facebook-u se mnogo ne razlikuje od njihovog ponašanja u društvu, na poslu, u kafani i sl. Ukoliko je nekome Kafić Fuck-ić, Facebook će mu biti Fuckbook, ukoliko flertuje na poslu, na fakultetu i u drugim životnim situacijama, flertovaće i na Facebook-u.
Jednog mog prijatelja supruga je toliko gnjavila, da je bio prinuđen da izbriše svoj profil i sa njim i mnogo lepih poznanstava, prilika da bude u toku sa životima svojih prijatelja i da se zabavlja čitajući visprene komentare i statuse poznatih i nepoznatih ljudi.
Ko ti je ovo? Zašto komentariše? Odakle ti nju/njega znaš? Da li se dopisujete? Aman ljudi i ostale žene i muškarci! Koliko ljudi upoznamo, uživamo u beznačajnim, ili inspirativnim razgovorima i zašto da ne, beznačajnom flertu? Zar nam za to treba Facebook?
Naravno, svi znamo šta želimo i u sve situacije i prilike ulazimo svesno i sa određenom namerom . Samo u američkim filmovima postoje situacije kada žena ode sa muškarcem posle ponoći u njegov stan, on pusti muziku, sipa joj piće i kad krene da je poljubi, ona shvati i izjavi kako to baš nije najbolja ideja i kako je on to pogrešno shvatio. DA, otišla sam kod njega u stan u zlo doba, sama, jer želim da proćaskam s njim o Gadafiju, ekonomskoj krizi, ili problemu nasilja u porodici.
Zato, ljubomorne žene i muškarci, ne treba svojim partnerima da uskraćujete pravo da se druže na ovaj način, jer ima mnogo drugih i lakših načina da neko sa namerom dovede sebe u situaciju da svoje vreme posveti drugoj osobi i u tome uživa.
Ne treba da postavljate svojim partnerima pitanja Ko ti je ova/ovaj? Ne treba da zagledate njihove slike i tumačite i pokušavate da proniknete u duboko značenje nekog komentara koje je vašem dragom/dragoj ta osoba uputila. Ne treba da razmišljate o tome kome je ko posvetio neku pesmu i da reči automatski vezujete za neki stvaran događaj.
Možda jeste tako, a možda i nije. Svojim konstantnim preispitivanjima i opterećivanjem sebe i drugih nećemo sprečiti neki "nemili" događaj. Možda se to već dogodilo, a možda nas sve treba istući pre nego što odemo po vodu da je ne bi prosuli, za slučaj da nam se na putu nazad to zaista i dogodi.