Kad god mi dođe stolar, nakon njega moram da angažujem i električara, pa vodoinstalatera, a pošto vodoinstalater ne štema zid, ne betonira, ne menja pločice, onda zovem keramičara, pa molera i na kraju psihijatra, jer čak ni alkohol ne ublažava tegobe izazvane ovolikom količinom stresa.
Imam osećaj da je onaj češki crtani film „A je to“ napravljen prema liku i delu ovih mojih majstora, samo se ovi moji ne zovu Pat i Mat, ali neću ni kažem kako se zovu, da ih ne zapazi Želimir Žilnik i angažuje za svoj najnoviji film „Kako smo karali vodovodnu cev“.
Dođu da stave nekoliko polica, ali kod bušenja prve rupe pogode struju, kod druge vodovodnu cev, kod treće cev od grejanja. Još samo kanalizacionu cev nisu pronašli, pu pu pu, da zlo ne čuje, jer bi ih ugradila u pregradni zid sa sve bušilicama „up their asses“.
Kažu, uzmeš onu spravicu, prisloniš je uz zid i ona pišti, ako na tom mestu postoji žica od struje. Pišti, pišti, ali gde god je prisloniš.
Kao da živim u trafostanici, a ne u stanu. Baš u mom zidu srećno i isprepletano žive raznorazne cevi, žice i kablovi i čekaju bušilicu k’o ozebli sunce.
Tako sam danas umesto divne vešalice u predsoblju, dobila isprskane zidove, izlupan zid (što znači da ću opet morati da zovem molere i kupim šest gajbi piva), probušenu cev od grejanja i propala tri dana, koja bih inače provela meditirajući.
Onako uzgred, u međuvremenu sam izreku „drži vodu dok majstori odu“ preinačila u „držim pivo dok majstori odu“.
Ovi došli jutros probušili sve što se probušiti može, otišli i naravno nisu uradili ono zbog čega su došli. Sad majstor za cevi, što me uopšte nije iznenadilo, ne može da dođe pre večeras, a i ako dođe, ne zna se kada će da završi, jer verovatno baš nije doneo takvu cev, pa će morati da se vrati po nju i baš možda takve nema ni kod kuće, pa će morati da je kupi, a ni jedna radnja ne radi subotom uveče, ups, sutra je nedelja, znači tek u ponedeljak, ali ja radim do 4...itd. Da ne pričam kako ću morati sve da čistim, ribam, perem tepihe i isprskane cipele koje nemaju gde da se pohrane, jer ono u čemu treba da stoje, tek treba da se ugradi.
Pre nekoliko godina moj muž je probušio cev od bojlera bušeći dve rupe za držač za varjače. Ah ta IKEA, što pravi te bespotrebne gluposti bez kojih bivstvovanje u kihinji nema smisao, a ja čak vrlo retko i kuvam. „Šta mi ti tu bušiš, pojma nemaš, sve si upropastio, to bi i moja pokojna baba montirala...“. Toga dana sam se zaklela da i za kačenje osveživača („mama ima novi trik“) u kupatilu, zovem majstora. U kakvoj sam zabludi bila. Ovim putem se javno izvinjavam mom supružniku, zbog sumnje u njegovu stručnost i eventualne krivice koju je osećao nakon ovog nemilog događaja.
Dobra stvar u svemu ovome je što sam naučila gde se nalazi koji ventil, kao i čime se zavrće, tako da u budućim kriznim momentima mogu da reagujem brzo i efikasno i troškove saniranja svojih i komšijskih zidova, svedem na minimum.
A da ja jednostavno odem u tri lepe i zaboravim na unutrašnju dekoraciju stana i počnem samu sebe da dekorišem iznutra, rakijom.
Rekoše mi, ja sam kriva, baš tu hoću da okačim nešto, baš u predsoblju hoću da imam cipelarnik, e zaista, kako mi samo na pamet padnu takve sulude ideje. Vešalica za kapute i cipelarnik u predsoblju? To samo moj prljavi um može da smisli.
Nego, treba li nekome dobar majstor?