Странице

среда, 2. фебруар 2011.

PMS


Osećam se animalno, smejem se minimalno i probleme rašavam radikalno.
Nervozna sam kao pas, gladna kao vuk i debela kao slon. Grudi su mi kao izložbene bundeve, a glava kao bure kiselog kupusa. 
Mora da je PMS.
Mrzi me da ustanem, nervira me topot sopstvenih koraka, a ringtone na komšijinom mobilnom telefonu me neopisivo iritira jer zvuči kao glas Vesne Vukelić Vendi na LSD-u.
Prazan mi je izraz lica, prazan mi je frižider, a i prostorija puna ljudi u koju uđem, posle pet minuta mog nadrkanog monologa postane prazna. 
Definitivno je PMS.

I kao što se moja petogodišnja ćerka pita:
„A kako su ljudi heftali kad nije postojala heftalica?“, tako se i ja pitam:
„A na šta su se žene vadile i čime su opravdavale svoju nesnosnost, dok nije obnarodovano da sve te poremećaje fizičkog i emocionalnog stanja možemo pripisati PMS-u?“
Da li su šalteruše, poreske inspektorke, službenice na telefonskim centralama gradskih uprava, nekolicina „old school“ gospođa poslovnih žena i njima slične, konstantno u PMS-u?
Sa naučne tačke gledišta to je nemoguće, a ipak te žene su hladne i nadrndane, u komunikaciji se služe povišenim tonom, koriste malo reči od kojih je najzastupljenija rečca NE, a nikako ne upotrebljavaju reči izvolite, hvala, dobar dan (jer njima nije dobar, pa zašto bi ga nama poželele) i naročito ne do viđenja (jer se nadaju da nas nikada više neće videti).
Ne znam da li se radi o PMS-u i kod većine prodavačica, kasirki, trafikantkinja (mnogo mi se sviđa ova reč, ali nisam sigurna da bi je Milka Canić prihvatila).
Elem, nedavno sam ušla u prodavnicu mobilnih telefona...
„Dobar dan“
Devojka sedi u uglu, vodi s nekim razgovor preko mobilnog telefona i pilji u ekran računara. Sigurna sam da u tom trenutku ni jedno, ni drugo nije koristila u poslovne svrhe. Jedva čujno mi otpozdravlja, ne skrećući pogled i ne trudeći se da prekine razgovor.
„Izvinjavam se, mogu li da pogledam ove futrole?“
Inače, futrole su pod ključem u  staklenom ormariću. Ona ustaje i dalje ne gledajući u mom pravcu i ne prekidajući razgovor, otključava ormarić, daje mi jednu futrolu, vraća se na svoje mesto i nastavlja sa aktivnostima u kojima sam je nakratko omela.
„Izvinite, a mogu li ove druge da pogledam?“ ljubazno upitah.
„E čekaj malo došla mi NEKA“ kaže sagovorniku i poklapa slušalicu rukom.
„Pa sve su TI iste, samo su boje različite“ vrati telefon na uvo „Ma da da, evo još malo RADIM, pa se nađemo...“
„Doviđenja“
Ništa.
Nije me začudilo što nije otpozdravila, začudilo me što mi na izlazu nije rekla nešto kao „Ej zatvori ta vrata malo brže, ulazi ’ladan vazduh“.
Nakon toga uđem u prodavnicu odeće, da ne kažem butik, nije rasprodaja pa pomislih da je osoblje možda manje nervozno, a nije ni gužva, pa se naivno ponadah da ću možda moći štogod i da priupitam. Šetam tako unaokolo, gleduckam, pipkam materijale, a za mnom ide prodavačica i slaže garderobu, tačnije, pretvara normalno složenu garderobu u nešto što izgleda kao tekstilna kutija sa sve četiri ravne ivice.
Što sam ja dalje odmicala i više garderobe pregledala, to je ona postajala mračnija i ubrzanija, a ja uplašenija. Na kraju sam videla da je đavo odneo šalu, a nemam moć da ga zamolim da je vrati, te se pokupih i izleteh napolje.
Da sam bila u PMS-u mogla sam i jednoj i drugoj da objasnim par stvari, onako najneljubaznije moguće.
Sigurno bi me shvatile, žene smo.  
 

2 коментара:

  1. Анониман20. мај 2011. 19:29

    Naša svakodnevica. I to nije PMS, to je nekultura i neljubaznost. Barem su te reči odvajkada u rečniku :)

    ОдговориИзбриши
  2. ali svoje ponašanje ne možemo opravdati tim rečima...to nisam ja, to je moj PMS :D

    ОдговориИзбриши