Странице

уторак, 11. јануар 2011.

Domindžić

Danas u Merkatoru se umalo zabih u obnaženu žensku figuru i to sa kolicima punim nepotrebnih stvari, jer sam se tamo uputila iz čiste dosade. Na sebi je imala odevni predmet koji može da stane u šaku, mali džepić u tašni, koji se opere za dva, a osuši za pet minuta. Savršeno praktičan, a beskrajno erotičan.
Poznat je po zajedničkom imenitelju domindžić, a predstavlja besramno kratku suknju ili šorc i svakodnevno je prisutan na ulicama grada, bez obzira na godišnje doba, rasnu i etničku pripadnost, seksualnu orjentaciju, stanje duha i tela ili bračno stanje.
Nose ga različiti tipovi ljudi, od tinejdžerki, preko samosvesnih matorki, do slobodoumnih predstavnika oba pola. Uglavnom se koristi za otkrivanje, ali vrlo često i za skrivanje fizičkih atributa, te ih tako ribe sa savršenim dupetima koje po nekom nepisanom pravilu imaju prilično upadljivu facijalnu anomaliju, maksimalno koriste znajući da pogledi uvek ostaju u toj visini.
Kad smo već kod skrivanja, pored domindžića, veoma značajan efekat prilikom maskiranja u vrhunsku ribu predstavlja i ekstenzivno izlaganje prirodnim i veštačkim sunčevim zracima, kao i puštanje šiški do visine nozdrva, stavljanje veštačkih trepavica, sočiva u boji, da ne zalazim u temu plastične hirurgije, jer Rambo Amadeus je sve savršeno objasnio u svojoj numeri Plastik fantastik.
Činjenica da domindžić nose i pripadnice lepšeg pola sa viškom kilograma govori u prilog tome da se žene generalno u njemu osećaju nadmoćno i seksipilno. Ako ništa, bar privlače poglede i mame uzdahe onih pravih muškaraca, mentalnih mesoždera, štalskih tipova, ruralnih egzibicionista, viljuškarista, bagerista i njima sličnih.
U zapadnijim delovima severne zemljine hemisfere uglavnom se ne obraća pažnja na to ko je, zašto i u kojoj prilici obukao domindžić i sasvim je prirodno da se neko sa polugolim dupetom tare o tebe u diskoteci, javnom prevozu ili dok stojiš u redu na kasi. 

U onim manje opuštenim društvenim sredinama oblačenje domindžića još uvek predstavlja rizik, osim ako niste estradna umetnica, pa isti predstavlja tradicionalnu nošnju za scenski nastup.
Domindžić igra i glavnu ulogu u omiljenoj mi urbanoj legendi iz naših krajeva koja je jednako komična  i pijanom i treznom društvu i smeju joj se i oni koji su nekada bili u sličnoj situaciji ili znaju nekog ko se u sličnoj našao, a i oni za koje pretpostavljam da se slažu sa poukom ove priče.
Radnja se odigrava u pasivnim krajevima, a glavni akteri iznose svoje utiske o incidentu koji se dogodio prethodne vrele letnje noći na crnogorskom primorju. Za stolom su dva muškarca srednjih godina i jedan mudri starac od nekih  sedamdesetak, od malo reči, a pun dragocenog životnog iskustva.
Nemili događaj se odigrao oko 10 časova, kada je nekoliko mladića odvuklo oskudno odevenu (čitaj: u domindžiću) devojku iz kafića, odvezlo je van grada, silovalo i ostavilo tu u nedođiji da sama nađe svoj put nazad u civilizaciju i nastavi da uživa u ostatku letovanja.
Nakon što je za stolom eminentne kafane čiji su stalni gosti, ispričao ovu priču, jedan od ove dvojice mlađih izneo je svoj utisak:
„E vidiš kak’o je vrijeme došlo, a mi ’oćemo od turizma da živimo“
„A čija je đevojka, jadni joj i otac i majka?“ skoro zabrinuto upita drugi.
Starac, uvlačeći dim kroz požutele brkove i gotovo ne pomerajući usne, mudro zaključi:
„A ko joj je kriv, što je činjela u kafić?“
Verovatno mnogima u ovoj priči ništa nije smešno, već naprotiv, tužno, ali devojku možemo posmatrati kao Šekspirovski tragični gubitak, a pažnju usmeriti na činjenicu da joj se ništa loše ne bi dogodilo da je lepo sedela kod kuće, a ne da je to isto „činjela u kafić“.
Ne znam ni šta je ova danas u domindžiću „činjela u merkator“, ali sam sigurna da su se iza nje na kasi mnogi preznojali i poželeli da ponekad svrati u njihov kafić.


3 коментара: