Странице

четвртак, 9. децембар 2010.

Urbano poselo

U životu svako, po nekoj logici stvari, u određenim godinama ulazi u fazu koja podrazumeva samo konstruktivne izlaske. U zavisnosti od muzičkih i društvenih afiniteta, ali i zdravstvenog stanja duha i tela, mesto za izlazak može biti klub, restoran ili kafana, a najčešće je topli dom vaših prijatelja, gde možete na miru da umrtvite posledice napornog dana, nedelje, meseca ili godine, u zavisnosti koliko često upražnjavate taj vid opuštanja, a da ne razmišljate da li ste rekli ili uradili nešto neprimereno godinama, bračnom ili profesionalnom statusu, obrazovanju i slično. Nema više onih besciljnih i neorgnizovanih izlazaka, pivo ispred dragstora, jer i život neminovno postaje organizovan, slobodno vreme ograničeno, a ustajanje ranom zorom neizbežno.
The Day After je uglavnom problem i malo je onih koji mogu da ignorišu ometajuće aktivnosti u periodu od pet do osam ujutro, u vidu uskakanja veselih i razbuđenih potomaka u krevet, zatrpavanja raznoraznim igračkama i konstantnim ponavljanjem rečenica kojima nas obaveštavaju o svojim dnevnim planovima i postavljaju pitanja o mogućnosti realizacije istih. Odgovori tipa: da...ne... mhm...kasnije....idi igraj se... i slično, apsolutno nisu zadovoljavajući. Neki prijatelji mojih prijatelja, a samim tim i moji poznanici,  imali su običaj da detetu stave flašicu, pelenu i sve ostale neophodne rekvizite u krevetac, na dohvat ruke i guze i zatvore se u audiovizuelno izolovanu sobu i spavaju do podne, tvrdeći da je to najbolji način da svoje dete naviknete na samostalnost od prvih meseci života. Kad vi zaspite sa flašom, detetu ostavite flašicu.
Neki roditelji imaju tu sreću da se dete onesvesti  po dolasku u njihov krevet, od alkoholnih i ostalih isparenja, te mogu da budu sigurni da su od mamurnog dana ukrali još bar sat vremena. Dešavaju se i situacije kada nakon burnog noćnog izlaska iz koga ste se vratili u osam sati ujutro, u deset treba da budete na određenom događaju na kome je vaše prisustvo obavezno, čili i orni za celodnevno bdenje, a glava vam je kao televizor i to sa lošim programom. To su dani kada testirate svoju toleranciju, rastegljivost živaca i sposobnost održavanja facijalne ekspresije poznatije kao osmeh, dok vam je u glavi sabor trubača, a u ustima ukus pepeljare iz kluba književnika (iz vremena dok je tamo pušenje bilo dozvoljeno). Stanje koje se može nazvati "moždani udar u najavi": znojite se kao James Brown, pasivno učestvujete u razgovoru i sanjate bilo koji vid horizontalnog opružanja sa lavorom na dohvat glave, jer ruku ne možete da pomerite.
Što se tiče konstruktivnih izlazaka, trudim se da ih sebi priuštim što češće, te sam tako pre izvesnog vremena bila na koncertu u Beogradu sa prijateljicom, gde smo kasnije nekom društvu prepustili organizaciju daljeg provoda u glavnom nam gradu.
Nakon što mi je gitarski zvuk podigao nivo serotonina u organizmu, a pivo i rakija energetski naboj, otisnula sam se u noćni život, bez grama mozga, ali sa značajnim brojem promila nedozvoljenih supstanci u krvotoku. Došli smo u elitni klub gde "obična raja" nema pristup, a na ulazu mlataraju sa spiskom i svađaju se sa velikim brojem prisutnih očajnika koji pokušavaju na bilo koji način da uđu i stope se sa hipnotisanom gomilom. Ženama koje nisu na spisku još i uspeva, verovatno obećavanjem ranojutarnjeg brzinskog snošaja, ili nešto slično, a muškarci su zaista u krajnje nezavidnom položaju. Ako ste muškarac sa željom da izađete na moderno i popularno mesto u Beogradu, nužno je da budete ili "(kvazi) selebriti" ili puni keša i uticajni.
S obzirom da smo bili na spisku, odnosno selebritiz +2, uđosmo i napokon se dočepah toaleta koji mi je, moram da priznam, to veče bio najzanimljiviji kutak u celom klubu.
Uzimajući u obzir činjenicu da sam znala da se neću naslušati muzike, niti nagledati zanimljivih ljudi, okrenula sam u svojoj glavi omiljenu ploču i zamišljala da sam na tonskoj probi mladih nada grandž muzike na nekoj američkoj "zaječarskoj gitarijadi" u Sijetlu.
Pet sati na tom mestu, prošlo mi je kao deset minuta u realnom životu i nakon jednog teturajućeg povratka iz toaleta, ugledala sam mušku individuu koja je prišla mojoj prijateljici i maltretirala je neobaveznim ćaskanjem. Moje pojavljivanje je vidno poremetilo planove dotičnog mladića, ali ga nije omelo u nastojanju da do kraja isprati svoj plan, te se i meni kurtoazno obratio, po sistemu budi dobar sa drugaricom, pa možda i uletiš. Nakon uobičajnog:  ko si, gde si, šta si, usledilo je: koliko imaš godina...aaaaa TRIDESETPET, nemoguće? Bla bla bla...a iz Novog Sada...a gde spavate?...kod tvog muža?...ti si UDATA? A kako tvoj muž ovde, a ti tamo? Pa šta radiš ovde u sitne sate kad si udata?
Beng, tras, svuš...otreznila sam se u sekundi. Ovo antologijsko pitanje me je nateralo da se zabrinem za psihičko zdravlje mladih u nas.
Trebali su onda da postave znak na ulazu: Zabranjeno za udate žene preko 30 godina, a za nas koje možemo da prođemo kao mlađe i po čijem se izrazito opuštenom obliku ponašanja nikada ne bi zaključilo da spadamo u tu kategoriju, treba da uvedu i poseban test koji bi nas odmah na ulazu eliminisao kao nepoželjnu grupaciju.  Nisam znala da ti "elitni" klubovi predstavljaju neki vid modernog posela gde u kolu igraju samo"available birds" pa ti se uhvati, a oni će da izaberu. Mi udate žene nikako nemamo pravo da se zabavljamo i ako smo kojim slučajem izašle, mora da smo u lovu na neko izvanbračno osveženje, što se još i smatra prihvatljivim, ili smo tu da bez realne potrebe budemo konkurencija ostalim ženkama, a missleading faktor muškom polu koji bi da nešto odvoji.
Eh, što nisam odmah rekla da imam dvadesetpet i da sam tu samo da bih uhvatila nekoliko požudnih pogleda, jer za ozbiljniju akciju nemam ni snage niti funkcionalnih moždanih ćelija, a i seksualna želja mi se ugasila pri ulasku i prijemu audio nadražaja koje je DJ emitovao kroz svoj gethotech sound.
Sutrašnjeg dana mi je mamurluk došao kao pesmica u odnosu na zabrinutost izazvanu izvrnutom životnom filozofijom mladih naraštaja, pripadnika generacije koja uživa u blagodetima noćnog života.
Očigledno nikada nisu slušali onu staru englesku narodnu "Girls Just Wanna Have Fun".  


4 коментара:

  1. Surova istina i zabrinjavajuca tematika nazovi "zivotne filozofije"tih mladih narastaja koji su TOLIKO pametni i iskusni dajuci sebi za pravo komentar bilo kog tipa,drage moje zene u tridesetim(a fizicki,da ne pominjem tek psihicki na kom smo pijedastalu od njihovih dragih u dvadesetim)a iskreno iz tih mladih i TOLIKO pametnih usta,ne cujem i ne vidim nista sem VERBALNE DIJAREJE....
    Svaka cast Foxy :))

    ОдговориИзбриши
  2. Mi udate žene nikako nemamo pravo da se zabavljamo i ako smo kojim slučajem izašle, mora da smo u lovu na neko izvanbračno osveženje.

    Sve si rekla ,draga.
    Tim jos nezrelim mozgovima nekako nije jasno da smo se mi dobro zabavljali jos u ono vrijeme kada su oni otisli u parkic sa tatom a vratili se sa mamom hehe,i da jos uvijek imamo potrebu da izadjemo,dobro se zabavimo i snosaj ostavimo kod kuce,ups,jesam li pregruba??
    Sto se konrstruktivnih izlazaka tice haha,koje cesto pominjem jos uvijek sam pristalica izlaska tipa Izadji pa sta bude. heh

    ОдговориИзбриши
  3. Ja najviše volim da se zabavljam sa udatim ženama. Garancija zagarantovana. Šalim se :P

    Postala si deo eXperimenta, čisto da znaš ;)

    ОдговориИзбриши
  4. wow, kakav je eXperiment u pitanju? Treba li ja nešto da radim? Čisto da ne bude iznenađenja :)

    ОдговориИзбриши