Странице

четвртак, 16. децембар 2010.

Pusti snovi o hibernaciji

Ej šta radiš?
Evo intenzivno mrzim sneg.
I ni najmanje me zbog toga ne grize savest, jer je količina i učestalost snežnih padavina direktno srazmerna dubini moje zimske depresije.
Počela je agonija izazvana rastom snežnog pokrivača, koja budi u meni želju da se u sledećem životu rodim kao medved kako bih prespavala celu zimu i dobrovoljno propustila uživanje u svim njenim čarima.
Čak me ne grize savest ni kada moja ćerka ujutro skače, raduje se i pevuši ode snegu, a ja sa cigaretom u jednoj ruci i čistilicom za sneg u drugoj, besno mlatim po nedužnom automobilu, nervozno šutiram gomile snega, otresam kaput i psujem, u sebi naravno. Čini mi se da bi mi ujutro lakše palo čišćenje tri wc šolje i dva čučavca u toaletu na Željezničkoj stanici u Baru.
Iako je veliki deo mog bića ostao infantilan, sneg je jedna od pojava koje su od detinjstva do danas potpuno promenile svoju ulogu, te se od neizmerne radosti, osećanje koje me za njega vezuje pretvorilo u svakodnevni izvor frustracije.
Ne mogu da se odlučim u kom obliku ga više volim: kad se sve zaledi, pa on padne i napravi onaj fini, suptilni pokrivač koji je dušu dao za lomljenje ekstremiteta, ili kad se topi, pa ceo grad pretvori u prljavu bezobličnu baruštinu u kojoj se svi danima brčkamo. Svakako, u oba slučaja, za negativne emocije koje prema njemu ispoljavam presudan je faktor iznenađenja, jer nikada ne znam šta me čeka na sledećem koraku, da li ću da poletim ili ću da propadnem do kolena jer sam pogrešno ocenila dubinu naizgled bezopasne blatnjave barice.
Poučena prošlogodišnjim živopisnim iskustvom vožnje sa letnjim gumama i bez zimske opreme, još pre mesec dana sam vozilo natovarila sledećim neophodnim asesoarima: sve četiri zimske gume, ultrasupersonična multifunkcionalna čistilica sa pokretnim zglobom, sredstva za odleđivanje i sprečavanje  zamrzavanja brave, rezervne fensi cipelice (za kancelariju), gumene čizme, kišobran i CD Mitra Mirića koji u najtežim trenucima služi kao podsetnik da ipak postoje i gore elementarne nepogode od snega. A da i lanci, koji pored svoje bazične namene služe i za slučaj da se ukaže potreba da usput zadavim persone koje mi dodatno igraju po živcima. U tu grupu spadaju oni koji očiste samo mali deo šoferšajbne veličine dva oka pa onda čkilje i bauljaju po putu igrajući se ruskog ruleta naročito pri vožnji u rikverc, zatim oni koji naglo koče na svaki nagoveštaj zastoja saobraćaja na pedeset metara ispred njih i na kraju, ali ne i najmanje iritantni, pešaci latentne samoubice koje izleću na put tako naglo da mi pri kočenju ni 6 abs-ova ne bi pomoglo.
Pored ovih saobraćajnih igrarija i zimska moda me ispunjava beskarajnim divljenjem.
Već pred samo obuvanje udobnih, neženstvenih vodonepropusnih čizama, (nisam od onih što balansiraju na štiklicama zarad održavanja imidža seksi ribetine po svaku cenu), obuzme me nervoza i poželim da izmislim neku bolest koja bi bila dovoljno uverljiv razlog moje sprečenosti da napustim svoj topli dom.
Ipak, moram da priznam da postoje i pozitivne strane života i rada pri niskim temperaturama.
Ako ništa, više ne moram da gledam u raznorazne oblike obnaženih prstiju na nogama koji prkosno vire iz oskudnih sandalica. Ovaj moj hobi posmatranja nožnih prstiju  (Toespotting) direktno je prouzrokovan pojavom koju sam letos detektovala, a to je, za mene potpuno neobjašnjiv trend kupovine sandala za broj do dva manjih, kako bi sveže manikirani nokti zabrinjavajuće dužine što bolje grebali po asfaltu. Pitam se da li se zimi ispod zatvorene obuće kriju negovani nokti, ili se ta praksa redovnog odlaska kod pedikira nepravedno zapostavlja. Takođe sam primetila i da je najpopularniji stil lakiranja noktiju svakako French Maniquire (od milošte zvani Frenč) što na francuskom znači "crno mi je ispod noktiju, ali kad zakrečim sa belim, ne vidi se". Za one koji bi mi eventualno zamerili zbog ovog slobodnog prevoda francuskog termina, napominjem da ga i sama često koristim iz očiglednih praktičnih razloga.
Priznajem da bih se snegu besramno radovala da sam negde na planini u udobnoj i toploj kolibici, da ležim obnažena pored kamina i kroz prozor sanjivo posmatram snegom natovarene grane četinara; ili, da ne vozim kola, ne moram ujutro na posao, da me mama presvuče kad se pokvasim, opere blatnjavu garderobu i istu ispegla, da imam 6 godina i ne znam ko su Ratko Mladić, Štefan File, Serž Bramerc, Dejan Šoškić, Saša Popović ili Ekrem Jevrić.
Na žalost nisam više dete, a nisam ni medved ni veverica, već homo sapiens sa veoma osetljivim receptorima i niskim stepenom tolerancije na ljudsku glupost i primitivizam, a i ovi vremenski uslovi svakako ne pomažu da toleranciju podignem na viši nivo.
Ah taj divni sneg. Zašto su me pustili da odrastem?

4 коментара:

  1. Izvini draga, smejem se na tvoju muku.
    Posle hiljadu godina, ja opet volim sneg. Volim kad spakujem klince na sanke, pa ih vozim u školicu oko pola 8, a oni love pahulje i smeju se jako jako; pa posle sama u šetnju sa pahuljicama. Auto čistim samo zbog nove metlice :)
    btw sjajno pišeš

    ОдговориИзбриши
  2. eh sama...eh u šetnju...eh sa pahuljicama...pusti snovi :) Hvala

    ОдговориИзбриши
  3. brilijantna kao i uvek...sve sto ste hteli da napisete a ne znate kako...BRAVO FOXY..LOVE Y'A!!!

    ОдговориИзбриши
  4. Love u toooooooo...dođi malo da radimo sve ono lepo o čemu bismo pisali, a znamo i kako :*

    ОдговориИзбриши